Tako, uživam, pišem o sebi anegdote. To je opravdano i potrebno čovjeku, kaže Ogledalo. Odgovaram da je svaki čovjek bez objašnjenja nerazumljiv.
Od danas čitam baruna Munchausena, uživljavam se u tu ulogu, igrajući u ovom mini teatru, lijepom i prepotentnom Gradu, nosim svoj križ u svijet.
Rođen sam 1941. kao JOSIP od majke MARIJE iz BLATA na Korčuli i Pera ŠKERLJ iz Dubrovnika. Završio sam osnovnu i pohađao srednju Ekonomsku školu u Dubrovniku.
U ljeto godine Gospodnje 1958/59 bio sam model J. Trostmannu i V. Šerbu. Tih godina smo posjećivali Kostu Stranjića. Kod njega smo osjetili onaj francuski slikarski štih.
Upisao sam likovnu akademiju 1961. u Zagrebu.
Bili smo ekipa, znali smo raditi do besvjesti, gladovati, sportski se natjecati, zaljuljati se od vina… L. Peko, I. Mujezinović, I. Friščić, R. Labaš, Z. Čosić, R. Janjić – Jobo…
I dalje sam posjećivao Kostu Strajnića kod kojeg su se okupljali umjetnici, ljudi koji su voljeli Kostu, umjetnike i slike. I Trostmann je dolazio, i Šerbu koji se oženio, otišao u Englesku u posjetu našim prijateljima Turneru i Shakespeareu. I Milovan Stanić je nailazio, slikao Kostu, čistio prašinu s Kostinih knjiga. Ponekad sam sputavao svoju nedisciplinu slikajući novokomponirane ikone uz blagoslov gospara Koste.
Studij je bio zanimljiv i dinamičan. Tih godina sam skitao Našom Lijepom, nosio skic blok, pisao pjesme, jeo žgance s mlijekom, sazrijevao po galerijama i kinima. Diplomirao sam 1965., vratio se u Dubrovnik, našao prostor za rad i dugo godina vodio tihu bitku da ga ne izgubim.
Zaposlio sam se u školi kao likovni pedagog, dobio i priznanje ¨Zaslužni likovni pedagog Hrvatske¨.
Često sam tih godina sjedio s Pulitikom, Maslom i Dulčićem. Išli bi na izlete, razgovarali o važnim sitnicama.
Prvu samostalnu izložbu (1969. u Zagrebu) upamtio sam po tremi i želji da sve skinem, uništim i pobjegnem. A bila je to jedna od vrijednih izložbi (i danas!). Hrvatsko proljeće 1971., izložba na Gornjem gradu, ni jedan posjetilac. Na Trgu su nemili događaji: tenkovi, policija mlati studente…
Ušao sam u omladinski list ¨LAUS¨, trčkarao od L do S.
Oženio se, dobio priznanje SKOJ-a na Salonu mladih, i sina.
Svijet sam doživljavao u boji i kroz boju. Nastaju ciklusi –bremenitost, insekti… Odjednom se boja ugasila. Ušao sam u Rembrandta – Rembrandt s peglom, aktovi bez glave…
Moja prva zbirka pjesama – ¨Gole igre¨ izlazi 1972., trubadurskog mirisa. Ivo Dragojević, glumac dubrovačkog kazališta, svježe i nadahnuto je govorio moje stihove u kazalištu Marina Držića. Radili smo zajedno na još nekoliko projekata : ¨Javna ptica¨, ¨Stradun¨…
Okušao sam se kao scenograf u ¨Kraljevim trešnjama¨. Nekoliko godina išao sam na pjesničke večeri, govorio stihove s ¨mjendulom¨ u grlu.
¨Dnevnik pjesama¨ (1974), ¨Ðir preko grada¨ (s mojim crtežima), ¨Pejzaž s mojom ženom na žutom vjetru¨, ¨Papirnata žena¨, ¨Čovjek koji je volio jutarnje osmjehe¨(proza), skoro pa svake godine je izlazila knjiga…
Trilogija ¨Josipovo rebro¨ (stvaralaštvo),¨Gol i poneka psovka¨ (oda životu), ¨Suton¨ govori o ludosti i starosti.
Tiskao sam i knjige za djecu, humorističko-detektivske… pa opet poeziju i prozu… ¨Dubrovniče ljubavniče¨ (pjesme), ¨Dubrovački nokturno¨ (proza) posvećene su onima koji su svojim duhom branili GRAD.
Razmišljao sam crno bijelo, tako sam i slikao. Ali ubrzo sam se vratio boji ili ona meni, ovaj put žestoko i agresivno.
Ne volim avione. U jedan sam sjeo i poput Ikara poletio. Spuštajući se na aerodrom Kennedy, možda sam shvatio Pollocka. Kasnije sam se popeo u jednu ženu (Lady Liberty), jeo Big Mack, bio u Metropolitan operi… Pomislih: mogao bih biti umjetnik u New Yorku (he, he!). Ozbiljno sam vidio Izrael (Jeruzalem, Mrtvo more…) pisao pjesme u hotelu Ginot Zom u Netanyi. Malo sam lutao po Italiji, uspio napraviti knjigu pjesama Gradovi (mala mjesta srca mog)…
1998. uspio sam – nakon dvadeset i četiri godine – objaviti knjigu pjesama za djecu (jedan dio na dubrovačkome). Te sam pjesme napisao kad mi se sin rodio.
1998. sam dobio i nagradu Grada Dubrovnika za likovna ostvarenja, zatim Nagradu Županije Dubrovačko-Neretvanske i priznanje Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Umjetnička galerija Dubrovnik izdala mi je monografiju za koju je dr.sc. Antun Karaman napisao tekst, izabrao djela i dokumentaciju.
1999. pozvali su me u Osijek da preuzmem nagradu Valdingerova salona, sve same pohvale a ja ništa bolji nisam nego što sam bio tamo na početku … .
Godine idu s pomrčinama mjeseca, sa sunčevim izlascima, s osmjesima – još uvijek radim s uživanjem, pišem i ove retke s mišlju da mnogo toga nisam radio uzalud.
