Likovnost nerijetko zazire od literature, strahujući za svoj integritet. Taj strah je obojio skepsom i tako impresivnu pojavu kakva je u likovnoj povijesti primjerice nadrealizam ili pak veličanstveni opus jednog Marca Chagalla.
Tom skepsom pristupam(o) i likovnom djelu JOSIPA ŠKERLJA koji je pjesnik dokazana literarna opusa. Detaljniji uvid u njegov opus nas oslobađa toga osjećaja jer se Škerlj vrlo udobno, domaće osjeća u poetskom i u likovnom mediju. Ta činjenica ga svrstava u niz interdisciplinaraca na čijem je čelu, prije svih, npr. Jean Cocteau a kod nas Drago Ivanišević (likovni alias A. Jordan). Oni potvrđuju da interdisciplinarnost ne smeta nikome, pa tako ni likovnosti. Stvar je u kreativnim dometima a ne u njihovom porijeklu.
Uostalom, slikajući Škrelj se služi isključivo likovnim rekvizitarijem. Na ovim radovima pred nama, proces pretvorbe prirodne u likovnu zbilju se događa na samoj slici, tokom njenog nastanka. Takvu pretvorbu, kao proces, imamo pred sobom i na zgotovljenoj slici.
Ovdje detalj nestaje pred globalnim a to globalno se pak legitimira kao likovni ekstrat. Slikar nas upućuje: ostavite svoju pedanteriju za drugu prigodu. Ona vam ovdje, na mojim slikama, ne treba. I doista je tako.
Kako sve na ovim slikama žudi uopćenju, najbolji ikonografski sinopsis možemo naći isključivo u globalitetu kojeg nudi cjelokupnost ove izložbe. To je likovnost koja se voli, koristimo literarni termin, izražavati prosto proširenom rečenicom. Tako primjerice na slikama s motivom zagrljaja, a ovdje ih ima više, zagrljaj je samo zagrljaj i njegova artikulacija ne haje o akterima. Buket u pozadini nije zbir cvjetova, a ni slika na zidu ne nudi informaciju što je na njoj naslikano. Sve je idiomski uopćeno. Čitava slika nudi tek tri, četiri informacije, potencirajući na taj način emociju same radnje koja je prikazana. Lako i čitko kako to odgovara suvremenom gledatelju. I tako od slike do slike. To uprošćenje može biti samo još veće i vrlo lako prekoračiti u naslučaj. Ipak, unatoč tome sadržaj se lako locira. Gledatelj će primjetiti: eno Minčete, a tamo lijevo je tvrđava sv. Ivana. Vjerojatno će potom naslutiti i Stradun, onako opružen sredinom slike.
Na susjednoj slici pak Minčeta je ‘na svojoj’ lokaciji dok nad gradom lebdi, oslobođen gravitacije, akt- poveznica kojeg se sjećamo sa radova iz osamdesete godine. Tada je Škerlj bio zaokupljen tustom kolorističkom gamom, tada je sve likovne zadatke rješavao isključivo komprimiranom kolorističkom paletom. Belli tempi passati; zrelo doba koje je pucalo od života. Ovdje su, na ovim slikama pred nama, ostale samo reminiscencije, zrelost života zamijenjena je zrelošću razmišljanja. Slikar ovdje raspravlja sam sa sobom, sa kistom u ruci razrađuje, izbacuje na platno, vlastite doživljaje, život koji je mogao krenuti u ovom i onom smijeru. To su varijante onoga što se dogodilo, što se moglo dogoditi. Bitno je pri tom uočiti da lako percepiramo ono što se zbiva na platnima. Možda ne baš sve. Ostalo je nešto i za one koji vole rješavati kompleksnije likovne zadatke.
Većinom slika dominira motiv zagrljaja i te slike pokrivaju ružičasti dio uspomena. Ostale izložene slike ako nisu ‘vedute’ Dubrovnika, uspomene su pune južine, atmosfere pred kišu, koju slikar ne donosi ugođajem nego rezonom kojim su posloženi razlozi ispričane priče.
Slikar pri tom koristi dva pristupa. Jedan od njih prepoznajemo u nizu slika koje prikazuju umjetnika i psa. Prvo platno koje nam predočava čovjeka i psa mogao bi biti pozitiv u toj slikarevoj metafori. Na drugoj slici slikar je određeniji i jasniji, jer sada je on guslač, dakle umjetnik. I u ovom komparativu pas i on su sami.
I na kraju, crescendo kojim metafora potpuno prelazi u hiperbolu, slikar slika psa i praznu stolicu. Superlativ koji je pokupio i sažeo kraj priče. Slikar je kroz te slike priveo uobličenje o samoći, o gubitku, do kraja. To je slika činjeničnog stanja. Njegov prezent.
Drugi način kojim se služi u artikulaciji istih osjećaja(gubitka) je reminiscencija na prošlo lijepo. Na nju. Onako obgrljenu na zidu povješanim kvadrima i sa obaveznim buketom, ona je sjetna, više umilna nego depresivna metafora. Na kraju ostaje nam da izaberemo kraj priče. Ova slika s Njom ili ona sa psom i praznom stolicom. Ovako sam ja doživio ovu izložbu. Priča i izbor je moj, samo moj.
A izbor ne mijenja dojam o ovom slikarstvu. Ono je uvijek visoko potentno i složeno. Adresirano samo onima visokog zahtjeva.
Andro Filipić
