Tekst Bruna Lucića preuzet je sa stranica Dubrovačkog vjesnika.
”Ostavi se pisanja, slikaj! Ostavi se slikanja, piši!” – davno, davno su mu u šali tako govorili kolege, a Josip Škerlj nit’ se ostavio pisanja, nit’ se ostavio slikanja, nego je ovaj dobro znani dubrovački akademski slikar objavio novu zbirku pjesama pod nazivom ”Pjesme u prozi”.
– Ne znam koliko je nastajala nova zbirka jer unutra, na preskočice, ima pjesama iz raznih zbirki, one će se tako uvijek ponavljati, čak iz ove ćemo nešto staviti u sljedeću zbirku, ako bude sljedeće zbirke! (smijeh) Neke pjesme stalno ponavljam jer mislim da su dobre, neću reći antologijske, ali mislim da su pristojne, mogu se čitati bilo gdje, ima tu par koje su dosta zanimljive, recimo pjesma ”Kazalište Marina Držića”. Za tu je pjesmu Milan Milišić rekao da ona vrijedi i da se može staviti u antologiju. Najveći dio pjesama u zbirci nastao je sada u vrijeme korone, jedno 10 ili 12, oko 8 ili 10 je ‘starih, starih’, a ostale su nastajale vremenom… Recimo, prošla jedna zbirka nastajala je 20 godina, započinje slikar-pjesnik.
Važno je da rečenica sjedne
– Neke pjesme promijenim, trebalo mi je tako 30 godina da uočim jednu riječ koja se ne slaže s cijelom pjesmom, uočio sam tu riječ o kojoj prije nisam razmišljao, samo mi je ‘došlo’. Naime, situacija i metje u pjesmi su morski, a ja sam stavio riječ kao da se govori o Slavoniji, poslije sam to promijenio. Bila je to riječ ”raži” kao raž, a onda sam stavio ”val” jer mi je tako odgovaralo u sadašnjem trenutku. Recimo, skoro više od pola pjesme o Mostaru sam promijenio, pogotovo kraj, a inače je ona nastala u ratu. Jednostavno mi je odgovaralo da bude u ovom trenutku takva, objašnjava Škerlj koji pjesme stilski dorađuje.
Puno truda ulaže u ono što će izaći u javnost.
– Nastojim da to bude pjesnički dobro, hermetički napišem pjesmu, ne mora ona ovog trenutka značiti to i to, ona to može u nekom kasnijem vremenu. Ovog trenutka to može biti zgodno, pjevno, šlagerski… Ja sve manje-više pišem u prozi, slobodan je stih i tako se bolje izražavam. Nije mi važno razmišljati o rimi, nego mi je u datom trenutku važno da je rečenica ‘sjela’ i da ona kaže kakav je sadašnji trenutak, veli pjesnik.
Na korici nove zbirke stoji zapisano: ”Zašto pišem? Ne biste vjerovali. A i nije me briga.” Priznaje da jedno vrijeme nije imao potrebu napisano podijeliti s drugima, a pravo pitanje je: zašto objavljuje?
– Jednostavno sam ‘piskarao’ da bi ‘ispraznio’ glavu, pa i ludosti koje bi mi padale na pamet, možda štogod i krivo rečem i to je dobro za zapisat’. Prije sam dosta psovao u pjesmama pa sam malo-pomalo to počeo dizati, ali ostavim psovku samo tamo gdje zaista i ‘sjedne’. Zapišem trenutak, kako se osjećam, a onda taj trenutak pomalo dorađujem, poetski se obračunavam. Možda napišem desetak stihova i onda to ostavim sa strane jer taj materijal nije za pjesmu, nego treba malo vremena… Ima ljudi koji mogu, koji odmah pišu, ali ja ipak važem je li ta i ta riječ važna ili ne i upravo zato mi je trebalo trideset godina da promijenim onu jednu riječ koju sam spomenuo, objašnjava Škerlj.
I nakon što tiska i objavi pjesmu ona je i dalje podložna promjenama. Jedino zbirku pjesama ”Moja žena” nije mijenjao, onako kako je napisao tako je i ostala. Ne mijenja samo pjesme, već i pjesničke uzore, počevši od Rilkea, Danijela Dragojevića, Paljetka do Milišića, a sad čita krimiće. Zimi nosi torbu pa tako i olovku i blok, a ljeti dođe u atelje unutar kule sv. Katarine i piše. Pokazuje brojne blokove koje je skupio: vide se crteži, skice, a onda mu u tome svemu ‘padne’ i koja riječ na pamet. Inače, plan mu je slikarski raditi tlocrte crkava. Nova zbirka je inspirirana Gradom, a najviše se bavi vremenom, dodaje kako se odlično snalazi u svijetu sjećanja.
– To još traje, kao da nije prošlo, kao da je sada, ono traje, prolazi, ali i traje, to događanje, odonda do sada – i još će trajati u budućnosti, ono ne prolazi, ono je tu u zraku, u pjesmi, u riječi. Koliko traje pjesma, toliko i ono traje. Volim čitati i osjetiti neki ushit, to nešto što je odnekud došlo, možda to netko može i objasniti, ja ne mogu, ali meni je to lijepo.
Ostala je igra
Pjesmu ”Stradun” pisao je godinama, ali jedan dan je samo stao i napisao je, samo tako. Slikarstvo i pjesništvo se upotpunjuju.
– Tamo je riječ, ovdje je boja, volim slušati i glazbu, sve to iskombiniram, nosim to u sebi. Možda mi je potreban određeni ton glazbe da bih stavio neku boju na sliku, a možda mi treba boja sa slike da bih upisao riječ koja mi je potrebna. Slikati sam naučio i to mi je potreba, a poezija je drugačija potreba, zapravo nije mi ‘potrebno’, nije da moram, nego nekad mi se ‘piskara’ pa ja to zabilježim, govori slikar te dodaje:
– Nemam ja ‘inspiraciju’, nego jednostavno mi se taj dan piše. Pišem vazda i popravljam vazda! Glavno je naći se u tome, da te to zanima, da se ne mučiš, da se ne ‘ubijaš’ kao neki pjesnici pa 100 dana čekaju da im dođe određena riječ. Meni je to zanimljivo, ima uzbuđenja, to je kao da se ide kroz Neretvu, a napisao sam knjigu o gradovima uz Neretvu, zvala se ”Neretva mojoj ženi slična”. Poezija teče kao Neretva, a ja idem kroz to vrijeme, Neretva je vrijeme – kako pjesnik Mak Dizdar kaže: ”valja nama preko rijeke prijeći”, to nije voda, nego vrijeme, navodi Škerlj.
Novu zbirku preporučuje svima koji vole poeziju, a u njoj će zainteresirani pronaći: ”ništa i svašta”. Objavio je više od 15. zbirki, ali kakav je taj pjesnik Škerlj bio na početku, a kakav je sad?
Antun Česko pisao je o njegovom pjesništvu, a popratni tekst uz novu zbirku potpisuje Katja Bakija, urednik zbirke je Marin Ivanović. Neće stati stvarati likovna djela, a isto tako, nastavit će stihovima uokvirivati trenutke jer “riječi nikad se ne predaju”.
