Fotografije: Dubrovački dnevnik. Tekst Marina Ivanovića naslovljen s ‘Mitologija bez tragike’ preuzet je sa stranica Matice Hrvatske.
Josip Škerlj, poznati dubrovački slikar, izlaže ovoga dubrovačkog proljeća u Matici iseljenika. Figure koje ovaj put kolažira, na slikama iz prethodnih desetljeća slikao je na platno. Uz ljubavnike, koji su mu jedna od omiljenih tema, na ovim ćemo radovima naći i Ledu s labudom (Zeusom), pad anđela iz Raja i leteće konje. Ostatke njegovih motiva čipke naći ćemo u pozadini gotovo svih kompozicija, samo one ovaj put nisu retičele. Sada su one plod autorove težnje da stvori sliku, kompozicijski različitu od pukog prijenosa morfologije iz stvarnosti. Stoga je „čipka“ ovdje apstrahirana i svedena na skup osnovnih geometrijskih likova – krugova, trokuta, pravokutnika ili točaka. Koloristički registri vrlo su visokih i pročišćenih intenziteta, od žarkožutih, preko dva tona plave na jednoj slici, do poput magme crvene kojom rješava čitavu sliku u jednome valeru.
Sve Škerljeve slike sadržavaju dozu humora, bilo da se poigrava jednoznačnim i svakidašnjim gestama i znakovima, bilo da naprosto okreće likove naglavce ili pak varira njihove oblike i veličine kao kod Lede. Čak ni u padu anđela, odnosno biblijskoj temi početka zla, nema ni trunka tragedije ili apokaliptičnosti, a trbušaste žene toliko su za njega karakteristične da ciklus bez njih gotovo da i nije njegov. Dobro doziran, ali uvijek zastupljen, ludizam u njegovim slikama prisutan je od početka stvaralaštva. Iako je mijenjao motive i stilove tijekom gotovo pet desetljeća rada, zadržao je igru na svojim slikama. Ako poznajemo njegov dosadašnji rad, od bogatog i raznovrsnog slikarskog opusa, preko poezije i knjiga za djecu, do pedagoške djelatnosti kojom se bavio dobar dio života, jasna nam je i poveznica s dječjim svijetom, svijetom mašte i igre. U njemu nije trebao biti zauzdan, već slobodan od povlaštenih motiva pejzaža ili veduta jer se taj svijet prostire mnogo dalje od dobrih tehničkih rješenja u likovnosti.
