Sadržaj je preuzet sa stranica DuLista.
Šuma mračna, gusta, tajnovita, samoobnovljiva i invazivna (agresivna osvajačica prostora) – šuma divlja, trajna, trajnija od čovjekova života, gdje god rasla – u plodnim dolinama rijeka, na brdovitim visoravnima, na stjenovitim padinama planina, u ekvatorskim prostranstvima (kišne prašume) ili na hladnim sjevernim obratnicama (tajge, sibirske i sjevernoameričke borealne /četinjarske) šume…), svaka za sebe i po sebi posebna je i jedinstvena cjelina.U svim mitologijama i religijama svijeta šuma je naglašeni simbol divljine, posvemašnje slobode i nezauzdanosti iskonskih (pa i ljudskih) nagona, a u prenesenom, alegoričnom i metaforičnom smislu (u psihološkom pogledu), označitelj je i čovjekovih podsvjesnih stanja i iracionalnog ponašanja. Zato su mrkli mrak neprohodnih šuma te neizvjesnosti njihovih tajanstava na sličan ili jednak način od davnina strašili (i dandanas straše) sve ljudske zajednice, bez obzira na različitosti zemljopisnih značajki podneblja u kojemu su pojedine šume rasle (i možda još uvijek rastu): u svakoj šumi neizvjesnosti su slične ili iste, pa mitološke i pučke pripovijetke svih svjetskih kultura obiluju sličnim nemanima, čudovištima i nadnaravnim stvorenjima rođenima iz brojnih nepoznanica, nemilih i neobjašnjenih događaja, iz neznanja, često i iz jezivih zvukova koje i danju i noću šuma rađa.
Strah, samoća, bol (i svakojake turobne misli), ranjivost i težina duše, u srcu stvarnemrklei podsvjesne, još mrklijepsihološke šume ubrzano rastu, a ljudska ih mašta, ionako strašne i opasne, razgara, čini još strašnijima i opasnijima i s lakoćom plodi i nadograđuje.
Sve rečeno moguće je naći, i prepoznati, u djelima pokazanima na aktualnoj izložbi, i u srcima umjetnika, dakako, koja nam se otvaraju s povjerenjem i s nadom da ćemo iz priča prispodobljenihu njihovim radovima, spoznati barem djeliće istine koja nam, nerijetko, lako izmiče iz pozornosti.
Prof.dr.sc. Antun Karaman
