Fotografije i tekst Vedrana Salvije preuzeti su sa stranica Dubrovnikpress.hr.
Za razgovor dogovorili smo se spontano, nakon telefonskog poziva gdje je odgovarao na pitanje može li se od slikarstva u Dubrovniku živjeti, a i sam razgovor u njegovom ateljeu bio je spontan, lišen nekog strožeg narativa i u stvari bez ikakvih vodilja.
OSJEĆAM SE KAO BOŽIDAREVIĆ
Dosta je uredno kod Vas ovdje. Uvijek sam prostor ateljea zamišljao onako mračnim, pomalo i neurednim mjestima.
– O, sad je ovako. Nekako sam odlučio da bude čišći. Prije sam bio u drugom prostoru, nekad je taj atelje služio kao magazin. Nekima je tako bilo dobro. Ovdje je koliko-toliko sortirano, ali vidi se da se radi.
I, kako je biti priznati slikar u Dubrovniku u 2017. godini?
– Osjećam se kao da sam u doba renesanse, onako kao Božidarević i drugi dubrovački umjetnici. Slikar sam koji sad može i putovati, sebe prezentirati na razne načine.
Kažu da ste jedan od vodećih, kako se to kaže, živućih dubrovačkih slikara.
– Samo vjerujem u ono što radim, na drugima je da donesu kritiku i zaključak o mojim radovima, vremenu u kojemu djelujem. Ima i novih mladih umjetnika koji rade i čiji rad treba pravilno vrednovati, ali i onih koji su završili Akademiju, a ne rade ništa. Ne znaju što raditi. Nije lako danas završiti Likovnu akademiju, a poslije toga teško se zaposliti u školi jer su zaposleni mlađi likovnjaci koji tko zna kad će otići u penziju.
SVE SPADA NA SREĆU
Pa kakva je onda perspektiva?
– Nije niti drugamo bolje. Ne znam može li se u Zagrebu lako zaposliti. Svi bi htjeli raditi umjetnost, a od umjetnosti se teško živi. Pa treba raditi razglednice. To je jeftino.
Dobro, ispada da je situacija takva da se Akademija ne bi trebala upisivati jer se od prodaje slika ne može živjeti, a teško se i zaposliti u struci.
– Ne, ne, nisam to rekao…
Niste Vi, ali to je neki moj zaključak kako nažalost nekako tako ispada…
– Neka idu i pokušavaju. A ovisi o tome kako se sreća okrene. Cijeli svijet spada na to. Sve što se događa je ionako kocka. Nekome se okrenu tri šestice, a nekome niti jedna. Na koncu, nije niti samo takvo u umjetnosti, slično je i u drugim vidovima stvaranja, od doktora nadalje.
Jedna od perspektiva je i odlazak u inozemstvo. Kako to da ste Vi ostali?
– Privlačio me odlazak, ali čim sam ostao nisam imalo alternativu. Ostao sam tu odgajati djecu kao profesor u školi, kao i svoju djecu. Uostalom, dobio i priliku živjeti u Dubrovniku kao najljepšem gradu na svijetu, i okolo. Šalim se, ima puno lijepih gradova. Među njima mogu svrstati i Dubrovnik.
DUBROVNIK OSNOVNI MOTIV DJELA
Kako danas gledate na taj Dubrovnik? Čujemo žalopojke o broju turista od dijela građana…
– Dubrovnik se ne može obraniti od turista koliko ih šeta Stradunom i koliko ih dođe u jednom danu pa se zaguši Stradun. Nije lako. Svi se bune da je to preraslo ono umjetničko. Danas se ne može šetati po Stradunu,ali ima zato raznih jezika, a ne znaš niti koji su.
Neki bi turizam i ukidali…
– Od toga se živi. Treba li pet tisuća ljudi u jednom danu ili deset tisuća? O tome bi se dalo razgovarati i razmišljati, donijeti neke odluke, ali mi živimo od toga.
Upravo je Dubrovnik osnovni motiv Vaših djela.
– Uvijek je tu Dubrovnik, da. Ali, i puno drugoga.
Kako biste opisali taj skok s ciklusa na ciklus.
– Teško je to reći. Jednostavno osjetiš trenutak kad se zasitiš nečega, počneš istraživati drugo. Kao leptir koji se mijenja. Mislim da tako sazrijevam. A tko zna, možda donesem nešto novije u dubrovačko slikarstvo. Možda će netko to jednog dana znati vrednovati. U zadnje vrijeme sam bio po malim mjestima u Hercegovini koja su predivna i pitoreskna, nešto sam tamo i radio, ali to je više realistički. A u jednom sam se trenutku bio okrenuo prema apstrakciji, što nije svakidašnje, valjda ću izgurati u donošenju takvih momenata.
Evo, ovo je nešto apstraktnije. Nakalemio sam na bazu realistične slike kvadratiće i istražujem kako djeluju na prethodnu sliku, kakvi su efekti, balans nečega što bi ljude moglo uzbuditi ili čak negativno djelovati na njih. To ne znači da je to dobro. Čisto konstrukcija igre kvadrata, manjih, većih crvenih, tamnih…
Uskoro izlažete u Vukovaru, ima više i od dvije godine od zadnje izložbe u Dubrovniku…
– Ne mora se izlagati stalno. Jedan umjetnik bi trebao svako pet godina imati značajnu izložbu svojih radova. Sad, je li to danas održivo, to samo Bog zna.
NE RADIŠ SAMO ZA SEBE
Kako se osjećate nakon izložbe, bude li tu neke ljudske uzaludnosti nakon što je ciklus završio i pred kretanje u nešto novo?
– Zapravo, u mene to ide prije izložbe. Kad sam postavljao prvu izložbu s tadašnjom curom, a budućom ženom, bilo je to u Praškoj u Zagrebu, rekao sam da ću skinuti to što visi. Dakle, moja uzaludnost je bila prije izložbe. Doduše, onda je ona rekla da pustim, da vidim što će ljudi reći. I onda je taj osjećaj postajao sve rjeđi. Manje sam strepio.
A danas?
– Dok radim uživam. Poslije prepustim drugima da završavaju slike, mislim na duhovan način, da je u svojoj glavi završe.
Ljute li vas pogrešne interpretacije Vaših djela, kritika…
– Znalo me uvrijediti. Kad sam ušao u svijet likovne umjetnosti. Danas znam što sam napravio, što treba popraviti, kad ću popraviti. Znam kako bi to trebalo izgledati.
Dobro je kad čovjek dobije tu svijest, kad ne traži nužno potvrdu od drugoga.
– Da, ali ipak i kad drugi sudjeluju u tome. Jer ipak, ne radiš za sebe nego i da netko drugi uži au tome što si uradio i procesu u kojem si ti uživao. Kao što ja uživam u Rembrandtu. Neću ga kupiti, ali razmišljam o njegovim rješenjima, o tome mogu li doći do takvih rješenja pa ići dalje. Sve je to slikarstvo koje tako postaje dio života.
Kao poziv?
– Jednostavno, da se poslužim Picassom. ja sam oduvijek ovaj što jesam! A nisam ni baš takav! Ali, ušao sam u tom, prvo je trebalo završiti zanat, njega uvijek treba znati. Onda ide rad, puno rada, a i nešto talenta.
I PJESNIŠTVO JE ZANAT
Pišete i poeziju…
– Uvijek je pjesničkoga u meni, još prije nego sam otkrio slikarstvo. U jednom trenutku sam počeo pisati mali roman, još ga imam, ali rukom ispisan, tko bi sad taj rukopis razumio. S vremenom sam napravio nekoliko priča, izdali smo bili jednu knjigu. Danas pišem isključivo pjesme, ne stignem nešto dublje od toga. Uskoro bi trebao izaći i reprint zbirke pjesama s dodatnim napisanim ciklusom, ne znam kad će to izaći, jer dok ne dođe u štampu ja to sve popravljam. Ne mogu se osloboditi toga. Nosim mali blokić kad mi padne nešto na pamet na ulici pa brzo zapišem riječ, rečenicu ili stih. Stalno piskaram. Poslije to uređujem, isto kao i slike. I to je zanat. Mada bih volio pjesmu odmah napisati. I da odmah bude dobra! Ali, ne ide.
Ne ide ništa bez muke… Što još radite osim kad ne pišete ili ne slikate?
– Ništa bez muke, istina. A, gledam i čitam krimiće. Iako ne one gdje znam što će unaprijed biti. Volim kad ne zna što će biti u sljedećem poglavlju ili u kadru. Onda nastavim gledati, inače počnem spavati, ako film nije po mom gustu.
BEZ DRUŽENJA NE BIH MOGAO OPSTATI
Volite i druženja s prijateljima, zna Vas se vidjeti u zanimljivim slikarskim društvima.
– Bez toga ne bih mogao opstati! Volim društvo, prijatelje, volim kad se nađemo, na ovim likovnim kolonijama se nađem s prijateljima koje ne vidim često. Prođe nekad i godina dvije pa onda razmijenimo mišljenja. Volim pričati o slikama, volim da moji prijatelji njih komentiraju. Kad sam sliku naslikao ona više nije samo moja nego je i od onoga koji je gleda, koji može pomoći da se još više popravi, uredi i dotjera, dođe do onoga što bi trebalo biti.
Jednom ste kazali da ne biste bili slikar da se ponovo rodite.
– Što bih se ja opet rodio i bio slikar? Tako razmišljam, možda nisam u pravu. Volio bih biti nešto drugo. Biti svemirski letač, to bi bilo zanimljivo! Ili, nekakav štajaznam, August ili Cezar. da zapovijedam s milijun ljudi! Samo radi drugog doživljaja. Volim istraživati. A ovo je sve istraženo. Volim i izazivati, sad sam sad tu. Mislim da sam u ovom životu spojio poeziju, sport i slikarstvo. Jesam li uspio u tome svemu? To ćemo još vidjeti, kao i sve drugo, vrijeme će pokazati.
