Na koga se odnosi ovo čudo? Samo ruka, neizbježna, da bi se majka prizvala u sjećanje. Poznajem li nešto tako ugodno ponizno i nerazlučivo? Ruku Doroteje, svetice koja drži cvijeće u krilu prema čudesno ispričanoj legendi Pietra Lorenzettija (1)? Ruku Marije na Raspeću Paola Veneziana iz dominikanske crkve u Dubrovniku ? Prekrasnu ruku na Parmigianinovom Autoportretu pred ogledalom (2), ruku arhanđela na dramatičnom prikazu Skidanja s križa Michela Damaskinosa (3), ili možda izvještačene bijele ruke na ženskim portretima sa slike Obitelj Rauch nepoznatog baroknog slikara (4)? Škerlj, moderni Jazon, traži zlatno runo. Njegov put poprima labirintsko kulturno značenje, poput sudbinske izmjenjivosti mora i složene riječne mreže koja je u mašti starih činila kontinuitet postojanja i čvrste povezanosti europskog prostora.
Škerljev atelje polaže svoje ožilje duboko ispod zidina Dubrovnika, u tamu. Daleko od svake izvještačenosti oživljen je životom sjena. Za Škerlja je to idealno poetsko mjesto; ovdje se on skriva od gradske vreve u samoći i razmišljanju. Još su mi pred očima njegove priče iz ¨knjige sjećanja¨ koje su bile izložene na II Bijenalu ¨Mediteranski susreti¨ u blistavoj Umjetničkoj galeriji. Izlomljena tijela, vrlo duga i gola, izvrnuta na leđa ,gotovo potpuno pokrivaju platna (5): likovi okupljeni oko stola pri ručku, večeri, rezanju kruha (6), spremni na ljubavnu igru pod zaštitnim kišobranom kojeg drži neka skrivena ruka (7). Isti takav kišobran, ali malo širi, zadržava oko kruha zvuk violine.
Likovi premazani lakom boje grimiza i indiga, izmjenjuju se sa svjetlijim crvenim i oker figurama. Moguća je veza između živih i raskošnih nota zidnih fragmenata tauromahije iz Knososa (8), između njihove čiste, oštre i dekorativne linije i Škerljevih slika, no fragmentima iz Knososa nedostaju simbolična i tajanstvena značenja koja posjeduju Škerljeve slike. Tako u pejzažima boje indiga i crvenog laka živi zemlja u ničim pomućenoj ravnoteži. Okruženu vodama koje ju pritišću i šibanu vjetrovima čini se kao da ju užarena sunca i bezbrojne lune žele preokrenuti. Ali ona se ne da. Ljubav umjetnika je ta koja odbija drugačija tumačenja duševnih stanja i psiholoških zabilješki, a u svrhu profinjene poetične kozmologije izgrađene sa svjesnom materijom koja se sastoji od atoma u neprestanom pokretu. Mreže s kvadratnim kukama, različito poredane, razmaknute, istočkani ili zagrebani sastavi, valoviti ili proračunati potezi kista. Mediteranski mit postaje stvarnost u neprestanom nastajanju, a prikazana priča raste u dvojnosti, u suprotstavljenim polaritetima, komplementarnim parovima u kojima čak ni dobro i zlo nisu statični, nego u pokretu. Ako je istinito lonescovo priznanje: ¨Dubrovnik me je impresionirao više od Venecije¨, neprijeporno je da ovaj grad ¨pješaka¨ skriva u svakom kamenu i daleku i blisku prošlost i sadašnjost. Od antičkog Ragusiuma do današnjeg Dubrovnika (9), ne ulazeći u povijesne činjenice i zanemarujući umjetničke dokumente iz srednjeg vijeka, renesanse i baroka koji se čuvaju u crkvama, samostanima i gradskim palačama, među kronološki najbližim umjetnicima, među onim s kojima tvori grupu ¨petorice kolorista¨, Škerlj se ističe po svojoj posebnosti.
Ako se čini da Dulčić, Masle i Pulitika, uzimajući u obzir njihove datume rođenja, povlače sliku do posljednih konzekvenci upirući se u boju i amblematično znakovlje zavičaja, i da ju Trostmann, Škerljev vršnjak, razara rastvarajući ju u svjetlo, Škerlj se ne priklanja njenoj radikalnoj transformaciji. Njegov problem je drugačiji. Podučavanje na školi, koje je Maslea navodilo na odvajanje putem fantastičnog angažmana koji možemo pripisati njegovoj maštovitosti Škerlja motivira na aktivno prenošenje opažaja. Objekt je fizička i duhovna bitnost koju valja odrediti količinski i kvalitativno. Potreban je za zadovoljenje istinktivnosti. On je zamijećena slika, obličje memorije, mašte, osjećaja, on je priviđenje, ali i alegorija, simbol, metafora. Književna plodnost umjetnika, njegova proza, njegove pjesme, ukazuju na nastojanje da se izrazi svim sredstvima.
U krajnjem slučaju, vještina se i sastoji u uvođenju mističnog elementa u svezu između krajnosti, okolnosti, slučajnosti i čarolije simboličnih znakova. Smisao nepresušivosti i beskrajnosti Škerlj ne postiže izražavanjem svojih vlastitih strasti, osim jedne, vezane uz Dubrovnik. Mislim da je umjetnik došao do svog kanona, do svog uzorka ugledajući se na grad, na način njegove gradnje. Krug u koji Škerlj upisuje Dubrovnik odgovara savršenom glazbenom obliku za rondo. Kao Narcisa, Škerlja razdire ljubav prema svojoj slici-odrazu. I kao Jeka neprestano ponavlja sliku-simbol. ¨Nokturno u Dubrovniku¨ knjižica je pjesničke proze koja se izmjenjuje sa slikama . Grad se, između stranica, više puta širom otvara kao viola s rascvjetalim vratom. Između tvrđava Minčete i Sv. Ivana gradski prostori otvaraju se kao raspeće, kao zagrljeni ljubavnici, nar, pribita ruka, skidanje s križa. Škerljev umjetnički naboj unosi nevjerojatne brodove za spašavanje, zakopana sjećanja. Buknu kao strašna bomba, na zidinama ostavi vrlo dugo tijelo izvrnuto na leđa, u poluotvorenoj limenoj kutiji čuva vizualna sjećanja.
Zasigurno je da se Škerljeve slike ne mogu promatrati u smislu nekih europskih secesionista kao što su Toorop, Hodler, Klimt, Vachal, Munch.Također odbijaju nadrealistički dekadentizam Alberta Martinija, kao i zbunjujući simbolizam Adolfa Wildra. Njihovo razrješenje valja tražiti drugdje. Možda u Prirodi, uvijek nakićenoj promjenama čija neizvjesnost je znamen neizbježnog kraja. Škerljevi likovi su poput sjena predmeta u predvečerje; dugi, tankoviti, spljošteni. Fantastična priviđenja iz mašte upila su prostor i dušu grada kako bi postala znamenja nemira, uzdrhtalosti jednog naročitog doživljaja koji se širi prema ostatku svijeta.
Čuvajući estetsku i egzistencijalnu ulogu, sublimiraju povijest i bol pretvaraju u lijek. S mrvicom ludosti u neusklađenim kontrastima, u nedostatku izvjesnosti, kao u hipnerotomahiji gdje se sve kreće i sve je nepokretno u scenariju koji očarava. Na izlazu iz ateljea obavlja me oštar dubrovački zrak i vraća mi želju za milinom. Škerlj gleda nebeskim očima.
