U svom nadmetanju s prirodom, sa samim sobom i s drugim pripadnicima svoje vrste čovjek je vrlo uporan, neumoran i nepredvidljiv akter – uspješan je graditelj sposoban mijenjati lice okružja u kojemu prebiva i graditi zdanja čije trajanje odolijeva vremenu i prirodnim silama i više tisuća godina, ali jednako je tako i neumoljiv i agresivan rušitelj – nebrojeni su gradovi, hramovi, palače, crkve, dvorci i drugi velebni građevinski objekti tijekom povijesti postali plijen okrutnih pohlepnika i srušeni do temelja, sravnjeni sa zemljom, jer trebalo je proslaviti pobjedu nad protivnikom/suparnikom ili iskorijeniti mu ime, izbrisati ga iz sjećanja i zatrti mu postojanje…
No nije samo čovjek taj koji ruši i izgrađeno mrvi u prah – priroda je još nepredvidiviji i snažniji rušitelj – potresi, oluje, poplave, tsunamiji i druge nezaustavljive prirodne kataklizme nebrojeno su puta između ostaloga potpuno uništili i ljudska staništa, a opustošena područja kao i mnogi drugi lokaliteti koje su ljudi zbog tih ali i zbog mnogih drugih razloga bili prisiljeni napustiti, prekrio je zaborav. Slojevi pak raslinja i zemlje koji su na njima vremenom rasli i taložili se učinili su ih nevidljivima i teško dostupnima.
Srećom, ni ono što su rušili ljudi, ni ono što je rušila priroda nije zauvijek izbrisano iz kolektivne memorije svijeta, pa arheologija danas, oslanjajući se na drevne zapise i podatke, kao i na modernu tehnologiju, sve uspješnije traži i otkriva tragove izgubljenih svjetova.
Registrirajući posljedice nedavnih prirodnih kataklizmi koji su pogodili naseljene američke (New Orleans) i dalekoistočne prostore (Japan, Indonezija) našeg planeta i izazvali velike urbane štete i ljudske gubitke, te prisjećajući se i prošlosti tijekom koje su brojna veličanstvena zdanja i gradovi bilo ljudskom rukom bilo prirodnim kataklizmama nesmiljeno porušeni, i u kojoj je, uostalom, i njegov rodni grad – Dubrovnik, više puta bio izložen stradanjima koje su izazivali snažni potresi, osobito „velika trešnja“ iz 1667. koja je srušila gotovo dvije trećine grada i uništila veliko materijalno i kulturno bogatstvo kao i veliki dio gradskog stanovništva, Josip Škerlj je gotovo impulsivno odlučio uroniti u ovu tematiku. Ona mu je omogućila očitovanje autoreferencijalnog odnosa prema zatiranju vrijednih tragova čovjekova povijesnog postojanja i analizu općenitosti teme na globalnoj razini. I svoj slikarski pristup prilagodio je tomu. Na put u avanturu otkrivanja zatrtih svjetova ponio je vrlo malu poputbinu: riječ je o samo manjem dijelu ranije apsolviranih znakovnih struktura – o razdrtosti površine slike razvidnoj u ranijem ciklusu slika „Valovi“ i snažnim valovitim ili oštro lomljenim crnim vrpcama koje se protežu od ruba do ruba površine slike, samo s tom razlikom što su na aktualnim slikama ove crne trake naglašenije strukturirane. Dodatno ispunjene kružićima, trokutićima te oštro lomljenim crtama i crticama crne, a na mjestima i crvene ili zelene boje (ili su pak ostavljene obojene bojom preparacije slike), ovdje u ciklusu „Potonuli gradovi“, vrpce su promaknute u znakove i simbole urbanih matrica, cestovnih pravaca, strukturiranosti gradske izgrađenosti…; sve ostalo je „novo“ – obojene plohe tretirane su plošno i u maniri apstraktnog ekspresionizma, s naglaskom na komplementarnoj sučeljenosti crvene i zelene te narančaste i modre boje, a nije nimalo slučajno (iz psiholoških i estetskih razloga) naglašen ni njihov suodnos s plohama obojenima žutom i tirkizno plavom bojom (vidi: Rječnik simbola – simbolika boje).
Sučeljenost plošno i strukturirano tretiranih ploha boje, obilje detalja, različite vrste poteza i nepravilan slijed oblika koji se ponavljaju (točka – crta, kružić- kvadratić, trokut – pravokutnik: asocijacija na svojevrsni binarni jezik…, stilizirani prozirni cvijet koji simbolizira bujanje prirode), različitom gustoćom postavljenosti i neujednačenom količinom ispunjaju površinu slike stvarajući dinamične suodnose i ritmičku mrežu koja, kao na srednjovjekovnim iluminacijama, korištenjem apstraktnih uzoraka negira prostor. Baš kao što je to slučaj u realnosti s fragmentima zatrtih gradova i građevina koji se prilikom arheoloških iskapanja na ravnim plohama nalazišta, na zemlji s koje su odstranjeni pojedini tanki slojevi pokrova, pojavljuju kao skup po plohi razbacanih ulomaka – apstraktnih znakova koji daju naslutiti buduću cjelinu.
Ideje koje ga posebno intrigiraju Škerlj u posljednje vrijeme uvijek razrađuje slojevito na većem broju slika, pa svaka naslikana slika cjelina je sama za sebe ali i referentni dio veće cjeline – ciklusa kojemu pripada. Tako je i ovaj put: sustav znakova iznjedren na svakoj pojedinoj slici koherentan je i uravnotežen – neke slike slikane su gušće, neke pak prozračnije ili s prazninama koje dojam apstraktnosti naslikanog sadržaja svrhovito naglašavaju. Ali, strukturirane trake koje dinamično razdiru površinu slike nerijetko u sliku ulaze iz nepoznatog prostora izvan površine slike i nastavljaju se ponovo u nepoznato, izvan površine slike. Time se slikar zapravo poigrava s gledateljevom vizualnom ali i kognitivnom percepcijom: ono što na pojedinoj slici izgleda isprepleteno ili nedovršeno otpliće se i bit će dovršeno na nekoj slijedećoj slici u nizu koja će opet rješenje svoje unutarnje učvorenosti i ulančanosti s drugim slikama naći na nekoj od slijedećih slika… Suvisla postava niza slika na izložbi odgovorit će vjerojatno na mnoge upite i zagonetke koje slikar postavlja ali zasigurno otvoriti i brojna nova pitanja
Pored rafiniranosti u slikarskom postupku i oku ugodnog dojma i to je jedan od razloga zašto se sa Škerljevim slikama uvijek iznova rado susrećemo i u njima uživamo.
Antun Karaman
